Pravo Ljudski - filmski festival u Sarajevu Pravo Ljudski - filmski festival u Sarajevu

(O)ŽIVJETI S FILMOM

Nakon kraja dolazi novi početak. Drugi festival dokumentarnog filma o ljudskim pravima – PRAVO LJUDSKI – u četvorodnevnom je ritmu projekcija, panela, Q & A-a, predstavljanja autora dokumentarnih djela i druženja s njima, potvrdio da odustajanje od povlačenja u indiferentnost jeste napuštanje mrtvog ugla lažne dileme hoćemo li se festivalizirati ili radikalizirati? Nastao iz potrebe i uvjerenja da je pozivati (se) na nekomercijalne, angažirane projekcije dokumentrnih fakata o svijetu u kojem nam je živjeti ljudski, dobar način da se izbjegnu zamke apatije i cinizma, festival se pokušao otvoriti javnom prostoru bez obzira na razumijevanje granica korupmiranosti civilnog društva demokratske zbilje. Kriza postojanja i učinici derealizacije, koji svoju moć iskazuju upravo insistiranjem na izmiještanju logike uključivanja tamo gdje akcija više nije moguća (pred platno sučeljavanja sa nerješenim nutarnjim antagonizmima humanosti, kategoričkim imperativom onoga što zamišljamo/izmišljamo? kao kulturu) stoga podrivaju čak i običnu gestu namjere da je, (u)činiti nešto jednostavno, poput pozvati sugrađane, filmske radnike i prijatelje u kino salu, okupljati se oko diskusija da bi se dekonstruirale i sistematizirale opservacije o ugrožavanju i kršenju prava, postavljala pitanja onima koji kamerom uspijevaju zapisivati nevolje s svjetovima u i izvan sebe, dovoljno dobro da bi bilo angažirano. Današnje forme aktivizma diskreditovane sviješću o kulturnoj logici učinka globalnog kapitala koji od nas čini pasivne i već poprilično liberalizirane, posmatrače „ljudske sudbine“, pomirene sa „isključenjem“ identiteta, jesu realitet cinične nezainteresiranosti za posljedice vlastite obamrlosti, kojoj je podlegao dobar dio, tobože i filmski i festivalski senzibilirane kulturne sredine ovog grada. Prepustiti se aroganciji ignoriranja festivala dokumentarnog filma mnogo je više od zatvaranja očiju pred ostvarenjima recentne i izuzetno poticajne dokumentarističke produkcije, izazovne i iskrene forme umjetnosti koja ima namjeru da nas podsjeti, evocira na sve ono što uobičavamo nazivati ljudskim. A da bismo prepuštanje avanturi isključivanja ne-ljudskog mogli prihvatili kao užitak potrebno je omogućiti susret, otvoriti prostor za razgovor s Drugim, te je medij dokumentarnog filma pokušao služiti ideji premoštavanja jaza između umjetnosti i kulture koja čovjeka želi potvrditi, reducirati i svesti na racionalno, funkcionirajuće biće. Spoznaja da želimo živjeti, a ne samo funkcionirati, tako nas je odvela do artikuliranja potrebe za iskustvenim saznanjem o kojem bismo bili spremni razgovarati i sjećati ga se poput detalja iz pokretnih slika što svjedoče o različitim oblicima ljudskh poraza i pobjeda.

„Nikad bolje“ (Ivana Milošević/Češka) – road movie reportaža o podjeljenoj domovini koju je lakše (praktičnije) zaboraviti nego razumjeti, „500 duša“ (Joel Pizzini/Brazil) – horizont iščezavanja autohtonih razlika sveden na golu činjenicu, „Along the road little child“ (S. Helke i V. Suutari) – otkrivanje granica odrastanja, Fade In – nezavisna atrakcija socijalno angažirane produkcije, „An Ox for a Baby“ (Ayfer Ergun/Turska) – zašivanje fizičkih i emocionalnih rana etijopskih majki, „Il mio paese“ (Daniele Vicari/Italija) – poema o tržišnim utopijama globalizirane budućnosti, „Even if she had been a criminal...“ i „Nijuman No Borei – 200000 phanotms“ (Jean-Gabriel Periot/Francuska) – oživljavanje historijskih arihva u video zapisima, „Losers and Winners“ (U. Franke i M. Loeken/Njemačka) – demontiranje statusnih simbola industrijske kulture Zapada, „Jesus Camp“ (H. Ewing i R. Grady/USA) – zastrašujući odgoj mladih evanđelista, „Ghosts of Abu Ghraib“ (Rory Kennedy/USA) – kraj ljudskih prava.
Nakon ovakvog nabrajanja (ne)dovršenih poslova sa fragmentima postojanja koji su nas tokom četiri dana dozivali jezikom filma (bez obzira da li njegova manifestacija odnosno posljedica u konačnici bila slika ili pojam) ostala je istina o iskustvu susreta u najdubljoj intimi zamračene dvorane, saznanje kako jezik ne prestaje biti glas čiji je početak i kraj uvijek u službi moći. Upravo zbog toga je vrijedilo dobiti priliku posjetiti kino, pružiti sebi šansu čuti glas vlastite misli, poput jedne koja je autora ovog teksta „posjetila“ nakon projekcije najdiskutiranijeg festivalskog filma („The end of Neubacher project“), kada su pitanja o početku i kraju uma koji se trudi oko cjeline odjedanput postala nerješiva polemika sa vlastitim vrijednostima. Ako je fašizam nalog, a ne zapreka govora, kako to sugerira Roland Barthes, onda možda može postati jasno zbog čega stvaranje umjetničkog djela počinje i završava radikaliziranjem, baš kao što i podčinjavanje umjetnosti počinje radikalnim činom otkrivanja užitka (kraja) u smrti Autora. Svi oni koju su imali priliku gledati „Kraj projekta Neubacher“ i nakon toga se našli pred rukovicom bačenom u lice onome što nazivamo ispravnim (reditelj Marcus J. Carney razotkriva nacističku prošlost vlastite obitelji da bi do kraja „projekta“ svojom kamerom zabilježio i terminalni stadiji smrti majke oboljele od karcinoma pluća) vjerujem da su mogli prepoznati upravo momenat nakon kojeg više nije bilo jednostavno razlučiti granice dobrog i lošeg, a da to i dalje bude politički korektno. Kao što je nemoguće stvarati (etički i estetički korektnu) umjetnost izbjegavajući iskustvo s onim što najviše boli, tako i učenje u susretu s pravima i/ili životom s objektivom je uvijek tek početak projekta koji se ne može dovršiti već jedino neprestano dovršavati. Ovaj festival je obećanje da će se, u godinama koje dolaze, upravo to i nastaviti činiti: živjeti i oživljavati s filmom.

MARIO HIBERT