POSTER

Haris Prolić

2009/ 65 min. / Bosna i Hercegovina
Režija / Director: Haris Prolić

Svjetska Premijera:

Bećo Filipović (18. decembar 1923. – 2. februar 2009.)

O REDITELJU:

Rođen u Sarajevu 1961, Bosna i Hercegovina.
Student generacije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, generacija 1986.
Potpisuje brojne filmske radove: Oj Medjejo jezerom se zvala, Sve je stalo samo djeca rastu, Sarajevski pas, Pjesma ostaje ista, kao i višestruko nagrađivani Smrt u Sarajevu.
Živi i radi u Sarajevu i Ženevi.

O FILMU:

Logor je paradigma je modernog doba.
Najstariji bosanskohercegovački logoraš zvao se Bećo Filipović. Hapsilo ga je tri puta, tri puta oslobađalo: Mauthausen, 1942., Goli otok, 1949., banjalučki Vojno istražni zatvor „Mali logor“, 1995.
Bećo Filipović, počasni član Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, kroz prizmu vlastitog sjećanja, prelamajući krhotine svoje nevjerovatno vitalne memorije, ukazuje na zlo fašističke demagogije, svjedočeći iskustvo izravnog susreta sa totalitarnim ideologijama nacizma, komunizma i nacionalizma. Ispovijest trostrukog logoraša stavljenog na žrtvenik Historije na taj način razotkriva teror metanarativa oprisutnjenih na Balkanu, ujedno demaskirajući paradigmatske ideološke iluzije prošlog vijeka, dok Slika i Pojam „herojskog“ izranjaju u „maloj priči“ o postojanju koje nadrasta konflkt koji leži u osnovi modernosti.
Svaka obnova fašizma je proizvod neznanja o njegovoj povijesnoj genezi i imaginariju. Film o svjedoku i subjektu totalitarne katastrofe, nije tek predstavljanje nesvakidašnje dokumentarne figure - „ono što ostaje“ kao svjedočanstvo o nečovječnosti, osluškivanje je odsutnog, neizrečenog u ime preispitivanja što zjapi u srži svakog sjećanja.
XX vijek potvrđuje filozofemu da je čist identitet zapravo smrt.
 

INTERVJU SA HARISOM PROLIĆEM (reditelj filma Čovjek XX vijeka, Bosna i Hercegovina, 2009)

Na koji ste način oblikovali priču o čovjeku koji je proživio logorovanje u tri različita režima?

Bećinu sudbinu sam iz autorske perspektive shvatio kao sliku koja traži okvir. Film je postavljen gotovo kao slikovnica, bez izvanjske, dopisane, «napumpane» dramatike. Cjelokupna zamisao da se napravi ovaj dokumentarni film motivirana je namjerom da film ne postavlja pitanje «Ko je bio Bećo Filipović?» već da se zabilježenim prikaže osoba koja svojom sudbinom nosi paradigmatska ideološka obilježja XX vijeka. Osim toga, želio sam također da Beću «uokvirim» Bosnom, budući da se ovakva životna priča mogla desiti samo ovdje. Svakako da je činjenica o tri logora bila dokumentaristički nezaobilazna, ali tokom snimanja sam otkrio kako je priča o ovom čovjeku ujedno i obilježena njegovom porodičnom historijom, odnosno da je povezana sa prošlošću onoga što se izvornim Bošnjacima od davnina dešavalo.

Koje biste momente izdvojili kao posebno upečatljive kada je u pitanju poznanstvo sa Bećom Filipovićem?

Raditi film sa Bećom je bilo izuzetno lako, on je bio veoma strpljiv i mudar čovjek. Duhovitost i mudrost koje mi je kao poruku prenio pričom o svom životu, obogatile su moj život. Pamtit ću ga po mnogočemu, a za ovu priliku izdvojit ću to da nam je Bećo na snimanju pao i dobro se udario, ali je to kao i sve u životu, stoički podnio. Jedino je bio zabrinut da ne nasekira ženu i djecu. Stavio je šešir na glavu i nije ga skidao kako njegovi ne bi vidjeli zavoj kojim smo mu previli glavu. Drugi detalj se tiče nečega što je jako teško prenijeti riječima, naime, trebalo je doživjeti manir kojim je ovaj hrabri i inteligentni čovjek izbjegavao neugodna pitanja, način na koji je preusmjeravao situaciju. Također se sjećam scene, kada smo zajedno kod njega u kući gledali televizijski prijenos fudbalskog susreta Turska – Bosna i Hercegovina, sjedili pored njega navijali i galamili na sudiju, a Bećo koji je veoma pažljivo pratio meč u jednom trenutku rekao : »(ONI) Ne mogu vas čuti!»  Takav je bio Bećo, nije previše govorio, ali kada je to činio riječi su se redale kao na «pravom putu».

Šta očekujete od ovoga filma i da li ste zadovoljni finalnom realizacijom?

Bećo nas je «napustio» usred snimanja, tako da smo morali preusmjeriti mnoge stvari. Žao mi je što nismo snimili, između ostalog, razgovor sa jednim od čuvara u zatvoru u Banja Luci, sa kojim je Bećo ostao u vezi. Dobri se ljudi naslanjaju jedan na drugog, a «velike» historijske ideje su tu, barem kada je o Balkanu riječ, da služe onima koji su «gladni» vlasti. Na koncu, zadovoljan sam što smo uspjeli zabilježiti načela koja su činila Bećin život i koja su istovremeno, osnovne dramaturške veze našeg filma. Na nastojanje da se Bećina sudbina podijeli sa svijetom ponosan sam. Spasili smo od zaborava jednu sudbinu koja može biti uzorita društvu u cjelini, a istodobno smo ugradili još jedan kamen u temelje onoga što se naziva bosanskohercegovačkim identitetom. Bećo daleko od svake pompe i crvenih tepiha vječno živi u idealnoj Bosni - onakvoj kakvu sanjam «iza spuštenih trepavica».